Četvrtak, Septembar 25, 2008
Odlazeca Mladost....
"Ehh, kada se samo setim kako je nekada bilo..." - recenica koja me odmah podseti na starije ljude zeljne prisecanja svoje mladosti. Uvek su mi bili simpaticni stariji ljudi koji su sa tolikim zarom pricali i prisecali se vremena svoje mladosti.
A onda, sedeci u basti svog prijatelja, pokusavajuci da uhvatimo poslednje trzaje leta za ispijanje kafe na otvorenom, gledajuci klince kako razdragano trce po ulici, sasvim spontano, izletela je recenica: "A secas li se kada smo mi bili klinci, pa smo..."
Gotovo! Da li je to mozda prvi znak starosti? Ili je mozda prvi znak odlazece mladosti bio onaj preko kog sam nehajno presao, ne zeleci sebi da priznam. Trenutak kada me je dete zamolilo da mu sutnem loptu koja je odletela sa moje strane ulice - "Ciko, hocete molim vas da mi dobacite loptu?".
Cika???
U prvom trenutku se nisam obazirao, mislivsi da se obraca nekom drugom ali sam ubrzo shvatio da sam taj "cika" zapravo - ja.
Sedeci u basti svog prijatelja, pogledom uprtim u razdragane klince, poceo sam prebirati po pozutelim stranicama kalendara svojih godina, pitajuci se - da li cu se i za nekih 20, 30...godina secati svega ovoga kao nekih "starih dobrih vremena" i da li ce mi u nekih 50, 60 godina ceo ovaj tekst izgledati smesno dok budem ispisivao novi sa drugim i sirim secanjima.
Secam se pismenog zadatka iz srednje skole kada smo pisali na temu - "Najvise se bojim...", i dok su drugi pisali o strahovima normalnim za to doba, ja,zagledan u neku daleku buducnost, napisao sam: "...Ne bojim se smrti kao vecina, ona dodje iznenada i ubije nas odjednom, postoji nesto gore od smrti, sto nas ubija polako - samoca i godine, a najgore je kada se obastope u jedno". Ovo prvo sam vec doziveo, sada je na redu polako - sjedinjenje.
Nedavno sam sreo u marketu svog razrednog iz osnovne, pre nedelju dana uciteljicu na ulici...pitanja mahom slicna: "Cime se jos bavis sem novinarstvom...", "Pises li jos?", "Jesi li se ozenio...?"......Ozenio?? A cini mi se, kao da sam juce izasao iz njihovih klupa i ucionica. U realnost me vrati izlazak u grad, kada krenem sretati svoje drugove kako guraju kolica, pozivnice za svadbe koje mi pristizu, ili pak dok vozim bajs po parku gde skoro uvek naletim na poneku drugaricu iz skole - sa detetom. Pre dve veceri, taksista koji me je vozio, dok sam se vracao pijan iz lokalne birtije gde se kod nas okupljuju svi umisljeni boemi i pesnici (navrati kad-kad i poneki pravi), pita me: "Da li me se secas?". Da. Secam ga se. Sedeo je dve klupe iza mene. Cak i kada pozelim ostati zaustavljen u vremenu, takve situacije me uvek potsete na prolaznost i tragove zutih listova koje oduvaju godine sa vec rasklimatanih i starih kalendara, koji kao jesenje lisce sa drveca, oduvano vetrom nestaje.
Dolazim u kraj gde sam odrastao. Otkljucavam ulazna vrata velike zgrade i ulazim u novi, jos ne namesten stan, ali nije isti osecaj kao kada sam vracajuci se iz skole otvarao kapiju, poigrao se sa svojim vucjakom i otkljucao vrata kuce. Na mestu gde je nekada bila kuca, sada je ogromna zgrada, pobednicki stoji kao da mi zeli reci da je dobila bitku protiv moje proslosti i detinjstva. Secam se da su mi suze isle kada su dosli i rekli: "Srusicemo kucu, na tom mestu napravicemo zgradu, dobicete u zamenu stanove, nove i lepe...". I sada, dok stojim na terasi jednog od njih, shvatam da ni jedan stan ma koliko lep bio ne moze mi zameniti staru dedinu kucu u kojoj sam odrastao. Za stare zidove koji su poceli da se rune, prozore sa onim starinskim okvirima, toplinu dvorista po kome sam jurio kao mali - nema zamene. Kaldrmisana, prasnjava ulica po kojoj sam trcao i vozio biciklu, sada je poplocana i uredjena. U tom kraju rastu neki novi klinci. Nista vise nije isto, sem njihove bezbriznosti.
Izlazim. Jedan od njih mi dobacuje loptu, kaze: "Komsija,hoces da igramo izmedju dve vatre". Nasmejem se. Od kada to nisam igrao. Uzimam loptu i za trenutak se vracam u detinjstvo.
Na kraju, onaj najmanji i najzivahniji mi prilazi...
-"Jedva cekam da porastem i budem tako veliki kao ti".
Pogladim ga po kosi, nasmejem se i pomislim u sebi: Znam, i ja sam to zeleo, odrasti preko noci, isao precicama do odrastanja, a sada ne bih birao put da se vratim u njegove godine...
Ehh, kada se samo setim kako je nekada bilo....
moje je sećanje duže, ali bih mnoge reči upotrebila na isti način.
svi žure da budu odrasli, pa u svom neznanju preskoče neke stepenice i zaborave kako je biti dete.
srećom, čini mi se da ne spadaš medju njih.
Prijatno!
Slažem se u potpunosti. Dok sam bio manji, svi moji vršnjaci su želeli da što pre odrastu. Ja sam želeo da mogu večito da se igram, da ne razmišljam ni očemu. Starenje mi deluje strašno. Uhvati me tuga kad pogledam iza sebe i vidim godine koje su prošle. Biće ih još koje će doći, ali nikad neće biti kao one kada sam imao desetak - petnaestak godina!
Ne dam da me zrelost stigne, opirem se koliko mogu. I kad me neko dete iz familije ili komšiluka oslovi s tetka Biljo, ja ih ispravim i kažem da mi kažu samo ime. Neću da porastem i ostarim dok pukneš prstima...
*Domacice,svi mi kada smo mali zurimo tom precicom i upotrebljavamo bas tu recenicu koju je meni to dete reklo,zelimo porasti i zaploviti u svet odraslih a kada konacno odrasteno onda shvatimo sta smo imali kao klinci...nekome na zalost podje za rukom da protrci precicom,nekome na srecu-ne...Ja se mogu smatrati polovicnim...
*Glumac,kada bi mogli svi da imamo sindrom Petra Pana,bilo bi super :-)
*Tetka Biljo :-) :-) (ubices me,xexe) potpuno te razumem.Dete iz mog komsiluka me je zvalo "cika Rade" dok ga nisam par puta ispravljao i sada je slika sasvim drugacija,sada sam za njega-"bata Rade",xaxa :-) :-)