Sreda, Februar 11, 2009
SAHRANJENO DETINJSTVO
-"Hej,druze moj, spremaj se za probnu voznju!"
-"Vazi, kada idemo do grada?"
-"Ma,lako cemo za grad. Vadi ti pasos, idemo na Ohrid. Leto je a nikada nismo bili...ne brini za kintu, skrpicemo se..."
Od tada ga vise nikada nisam video......
U sup-u mi nisu dali pasos, kazu-zbog neregulisane regrutacije. I dan danas bezim od nje ali sudbina je ono od cega se ne moze pobeci....Sudbina.....
* * *
Nakon sest godina, skupio sam snage da pisem o sudbini i jednom detinjstvu koga nema vise. Neka ova prica bude moj dar za Tvoj rodjendan....
* * *
Te veceri pozvonio je telefon....
-"Bato, ako vec ti ne ides, hoces li da ga pitas da povede mene?"
U najvece sam se pakovao za put u Negotin. Zeleo sam tih par letnjih dana provesti kraj svoje tadasnje ljubavi. Dok sam pakovao torbu samo sam mu odgovorio:
-"Sto se mene tice, u redu je, ako zeli da te vodi, samo napred...."
Pristao je. Moj brat je umesto mene krenuo sa mojim najboljim drugom u Makedoniju a ja sam ostao da se pakujem za svoj put.
Te veceri, drug me je pozvao, da mi se javi.
-"Nemoj nikome da pricas, vraticu se na Jelenin rodjendan, kupio sam joj lancic. Hocu da je iznenadim. Sta tebi da donesem?"
-"Samo lepe utiske i sto vise snimaka da gledamo kada se vratite i pazi mi tamo na ovog mog mladjeg krelca...."
* * *
Te subote sam sedeo u kaficu sa drugaricom. Videh njegovu majku i tetku, krenule na koncert Nede Ukraden, dok smo mi sedeli u obliznjem kafeu i cirkali za rastanak. Ujutru sam vec trebao krenuti.
Sudbina....jebem li joj....
* * *
Jutro. Mamuran lezim u krevetu. Secanje prestaje da mi funkcionise malo nakon toga. Blagi oblik amnezije koji me prati do danas. Jedino cega se secam....
Baka ulazi u sobu. Place. Majka izlazi iz susedne, ja mamuran ne znam gde se nalazim. Pokusava da nam kaze nesto drzeci se za grudi...za trenutak sam pomislio da joj nije dobro i iskocio sam iz kreveta da je pridrzim, kada je izustila....
-"POGINUO JE!!!! Brat ti je u komi, voze ga iz Skoplja u Urgentni u Beograd!"
Mrak. Ne secam se vise nicega.
Kazu mi kasnije da sam poceo da se tresem i samo se srucio na pod dok su me oni umivali.
* * *
Slusam reci njegove majke koje mi odzvanjaju u usima:
-"Dete mi je bilo mrtvo te veceri a ja isla da pevam uz Nedu Ukraden...."
Niko nije znao. Javili su tek ujutru. Ko je mogao znati. Ni ona, ni ja koji sam cirkao sa drustvom te veceri, spremajuci se za put.
Sudbina....
Pod dejstvom tableta, u tvojoj kuci, tog dana cekao sam da dovezu telo iz Makedonije....
A veceri nakon toga sam bacio mobilni telefon o zid kada je stigla poruka njegove devojke...bauljajuci po podu, u suzama, dok sam sakupljao delove telefona, pred ocima su mi bili ispisani redovi:
-"Meni je danas rodjendan a oni mi ga donose u sanduku. Umesto njega, njegova majka mi u crnini donosi lancic koji mi je kupio...."
* * *
Danas je tvoj rodjendan.
Dok stojim na grobu, gledajuci nakon toliko vremena u otvrdlu zemlju koju omekne mozda kap suze koja pade na nju, slivajuci mi se niz lice, secam se svega....kao na traci, smenjuju se dogadjaji, trenuci, urezani u ceo zivot...
Proslo je toliko vremena a tvoja slika jos uvek stoji uramljena na polici mog ormana, a zajednicki trenuci uramljeni u dusi, srcu...
* * *
Nisam otisao na put kada je trebalo. Zeleo sam sve da otkazem, nigde da ne idem ali bas tada su svi vrsili pritisak na mene da ipak odputujem. Kazu-sada ti treba vise nego bilo sta, bices uz onog koga volis, promeniti sredinu, opustiti se...A jedino sto mi je trebalo u tom trenutku je samo samoca, flasa, bensedini na kojima sam ziveo tih dana i nista vise. Cini mi se, da sam se tada pretvorio u utvaru, zombija koji kao sena hoda bez cilja, nemo posmatra prijatelje koji dolaze da olaksaju i daju podrsku, bulji u njih odsutno gledajuci ih kao maglu...
Pristao sam na kraju pod pritiskom mojih i prijatelja ipak otici, ali to nije vise bio onaj prvobitni razlog odlaska. Otisao sam jer...da sam ostao ovde, u takvom stanju, verovatno bih na kraju zavrsio u nekoj instituciji. Secam se, da mi je majka jednom rekla da se nakon toga ozbiljno zabrinula zbog mog ponasanja-dok sam besciljno hodao iz sobe u sobu, nocu paleci i gaseci svetla, razgovarajuci sam sa sobom i njegovom fotografijom...Samo sam cekao da prodje sahrana na kojoj sam bio polu omamljen od lekova za smirenje.
Sve se dogodilo za tri dana. Sahrana je bila u sredu, u cetvrtak sam sa tetkom otisao u Beograd da vidim brata, u petak vec na putu za Negotin...
Secam se trenutka kada je njegova majka prisla mojoj tetki, zagrlila i rekla nesto sto ce mi, cini mi se ostati urezano do kraja zivota:
-"Zasto places? Ti to ne moras. Ti trebas da se radujes-i dalje si majka a ja sam sada niko i nista..."
* * *
Danas, dok na tvoj rodjendan, stajah na grobu, misli su mi se kao filmska traka odmotavale. Secanja na dane detinjstva, prvi dan osnovne kada smo se upoznali (ha, znas ona fora-upoznaju se dve mame pa upoznaju i njihovu decu), nestasluci, putovanja, prva cigareta, prvo pijanstvo....Nase majke i danas govore da se nikada nije znalo ko je u cijoj kuci vise odrastao.
* * *
Sudbina....nepredvidiva staza kojom svako od nas hodi, i ovaj put je zamrsila konce i zadala jos jedan udarac....
Vratio sam se kuci kada je trebalo dati 40 dana od tvoje smrti. Bio sam kod tvoje majke kada mi je pokazivala slike sa uvidjaja. Nisi ti bio kriv. Presuda doneta u kratkom roku: Turcin koji je zaspao za volanom i presao na tvoju stranu-godinu dana, ti-nikada vise...Moj brat-sa vecitim oziljcima od sipki na rukama i nogama i traumom u dusi....
Toliko o Bozijoj pravdi.....
Ma, oprosticu ja svima, ali se jos uvek pitam-kako Bogu da oprostim?
Na kraju, iznela je video kasetu. Sudbina. U trenutku udesa, kamera koju ste poneli izletela je iz auta, pala i....sama se ukljucila. Sve je bilo snimljeno.
Na 40 dana, kada sam polagao venac na grob svog detinjstva, opet je sudbina-kurva umesala svoje prste i zabila ostricu zivotnog maca pravo u srce.
Bas na taj dan, saznao sam da me je osoba kod koje sam bio u Negotinu i koju sam voleo-prevarila. A dobro je znala kojim se povodom vracam kuci i na dan kada sam polagao venac suza i boli na grob svog detinjstva-doziveo sam prevaru.
Uzalud molbe, suze, pozivi....nikada joj to nisam niti mogu oprostiti....
* * *
Proslo je vec toliko vremena.
Dok ne odem na grob da me mermer uveri-ne verujem.
Kazu mi-imao si srece sto ti ne dadose pasos, to ti je spasilo zivot.
Cinicno se nasmejem-koji zivot? Da sam mogao da biram-pre bih otisao sa njim.
Tvoja tetka je u septembru dobila dve divne bebice nakon toliko godina bezuspesnih pokusaja. Znam da to vidis sa neke zvezde, znam da si srecan zbog toga, znam da bi bio jos srecniji da ih mozes uzeti u ruke kao sto sam ja to ucinio kada sam bio kod nje.....
Tvoja majka mi danas rece:
-"Hvala ti sto ga nisi zaboravio....."
Da sam tebe zaboravio, zaboravio bih-sebe, citavo detinjstvo, deo svog zivota....
Kada me pitaju-pricaj nam o svom detinjstvu, spustim pogled i posaljem ih ka mermernom spomeniku gde ono lezi. Moje detinjstvo je sahranjeno, ostale su slike, uspomene....
Ali, znam....postoji samo jedan nacin da sacuvamo one koje volimo, cak i kada odu od nas, ostace da zive vecno ako ne dozvolimo zaboravu da nas pobedi. Oni ce tada ziveti vecno.
Danas, na tvoj rodjendan, ponovo, mesto rodjendanske palim neku drugu svecu, optocenu suzama koje se slivaju bas kao i taj vosak.
Danas na tvoj rodjendan, umesto poklona-poklanjam ti ovu pricu i ovaj spot koji sam napravio i posvetio ga tebi.....
Neka te Andjeli cuvaju....
((Nisam neki strucnjak u pravljenju spotova...samo sam se potrudio da ulozim svu ljubav u njega....pravio sam ga srcem a ne znanjem.Valjda ce mi biti oprosteno)
Ne znam ni tebe, ni njega, ali sam se isplakala samo tako.
Uvek me strasno pogodi takva sudbina.
Naravno da zivot ide dalje, ali se takve tragedije nikada ne prebole.
Hvala Ti puno....
Slazem se apsolutno sa tobom...
Neke stvari ostaju do kraja zivota u nama.....Neke su naprosto sudjene da se dogode.... :-(
Dugo mi je trebalo uopste da krenem pisati o tome,i evo,nakon toliko vremena,toliko odlazaka na njegov grob,sada na njegov rodjendan sam konacno to uradio...
Hvala na komentaru.
Znam koliko je bilo tesko napisati sve ovo, ali neka si.
Neke stvari nazalost ne mozemo promeniti koliko god bile bolne i neprihvatljive, mi moramo dalje.
Tuga ne prestaje, ali ima i mnogo lepih stvari po kojima pamtimo drage, pa ih po tome i vredi pominjati.
I pamtiti.
Svaka cast na svakoj izgovorenoj reci.
Hvala Ti od sveg srca,zaista.....!
Kao sto sam vec napisao/kada bih njega yaboravio,bilo bi isto kao kada bih yaboravio samoga sebe s- obzirom da smo do njegove pogibije bili nerazdvojni....
Mada...ko zna...da sam kojim slucajem dobio pasos...mozda bi i dalje tako ostalo....
Ne razmisljaj tako... Nikada!
Tako samo mucis sebe.Cak i da si bio sa njim mozda bi preziveo. To sada niko ne moze znati.
I ne shvataj ovo kao kritiku, samo ne muci sebe. Nastavi dalje i zbog sebe i zbog njega.
Pa da nastavim cu svakako morati...nastavljao sam i prethodnih godina ali...kada god vidim brata sa onim oziljcima od sipki u ruci i nozi,setim se...i vec sutradan zateknem sebe na putu do groblja....
Ja savrseno dobro znam da zivot ide dalje,da se i dalje smejemo,izlazimo,druzimo sa ljudima,ali u nekim trenucima covek naprosto oseti neku potrebu za onima koji nisu vise sa nama,pozeli da vrati vreme,da im kaze ono sto nije a zeleo je....