Subota, Septembar 26, 2009
SAMOCA....
"Nikada ne nadjoh druga koji bi bio tako drustven kao samoca"
(Henry David Thokeau)
Cesto sam umeo da razumem ljude koji su sami. Mozda zato sto sam okusio deo "njihovog kolaca", pa vodjen time, cesto sam sa nekim udruzenjima posecivao domove za decu, stare...Ali, sta je sa onima koji nisu po domovima a osecaju se usamljeno? Sa onima koji imaju nekoga a opet se osecaju usamljeno? Kako njima pomoci?
Samoca, najtezi oblik "bolesti" novog doba. Mnogi je lece "virtuelnim lekovima", pa sam cesto sam sebe uhvatio kako do kasno u noc chatujem sa nekim, bilo na face-u, bilo na nekom drugom mestu, osecajuci sazaljenje prema samom sebi, jer da se ne lazemo-kada se iskljuci komp, kada se pogase mobilni telefoni-svi mi ostajemo sami u svoja cetiri zida. Eh, da znate samo koliko je poznatih i javnih licnosti koje cete sretati na tim chatovima za usamljene (pod drugim nickovima), pa cisto utehe valjda radi...
Kada su me jednom pitali-cega se najvise bojis, odgovorio sam: samoce i starosti...a najgore je kada se oba stope u jedno...Ovo prvo sam doziveo, ostalo je jos samo da sacekam sjedinjenje. Ne racunajuci to da li trenutno imam nekoga kraj sebe ili ne, ono sto znam jeste da cu umreti sam i to jeste nesto sto najvise boli ali sa cime vec duze vreme pokusavam da se pomirim jer u danasnje vreme naci partnera za ceo zivot ravno je pokusaju ubadanja sedmice na lotou, s' tim sto na lotou neko cak i dobije. Shvatio sam da budjenje u praznom stanu nije ni malo veselo (ma koliko sam mislio da jeste, dok sam tezio tome da imam svoj stan), prva jutarnja kafa, dorucak...ta jedna solja kafe, taj jedan tanjir umeju i te kako da zabole. Znam, sada bi se moje voljeno bice oglasilo da izjavi kako to previse mirise na patetiku, ali nekome ko ne zivi u sredjenoj porodici, ustaje i leze sam, kome nisu svoje potrebe na prvom mestu i kome nije jedina obaveza da slepo slusa mamu i tatu, ovo nije ni malo pateticno vec surova realnost sa kojom se nosi. Pokusavajuci da se izborim sa "Bridzit Dzouns sindromom" a da me u vlastitom stanu ne rascerupa horda besnih vucjaka polako me sustizu godine a tada valjda ta neka vrsta emotivne usamljenosti najteze pada...kada zelis nekome da pruzis sve a tog nekog ili nema ili pak ukoliko ga ima-ne shvata tvoju zelju i potrebu za ljubavlju. Jos ako i dobijes to sto zelis pa se na kraju osetis zapostavljenim-onda slobodno uzmi malo veci kalibar te pucaj sebi u glavu...No, o tome cemo malo kasnije....Onaj ocajnicki deo No:2....
Gledajuci svoje prijatelje koji su prevalili tridesetu a i dalje zive sami, kako jedan za drugim uzimaju macku da im pravi drustvo-bilo mi je simpaticno, pomalo smesno. A onda-hop! Odjednom uhvatih sebe kako ulazim u prodavnicu kucnih ljubimaca. Dao sam sebi rec da do tog stupnja kada mi je potrebna macka kao lek za samocu, necu doci, te sam kao zamenu uzeo-morsko prase (nije sija nego vrat...uzmite neki tup predmet pa me lupajte u glavu). Sada barem znam da postoji jos nesto sto se pokrece, dise, zivi u stanu. Ali, da li je problem resen? Jedna solja skuvane kafe je i dalje ostala, jedan tanjir takodje (ne racunam zdelu za kucnog ljubimca)...Covek je ipak socijalno bice i ma koliku utehu trazili u zivotinjama, osecamo potrebu za drugim covekom. Da, jeste samoca teska, to znaju oni koji to dozivljavaju, ostaju duze na poslu da se ne bi vracali kuci (ha, kao da ja prilog ne mogu otkucati na svom kompu, ali kome se pa imam vracati kuci), sa zurke odlaze poslednji a dolaze prvi, razneze se na svakom vencanju, svesni onoga sto nikada nece imati...
Mnogi ce pomisliti da ne postoji nista gore od klasicne samoce. O da, postoji-biti sam kraj nekoga ili pak-osecaj zapostavljenosti koji je ravan samoci a nekada cak i mnogo tezi. Taj najtezi oblik samoce koji nosis u sebisa ogromnim osmehomna licu pred prijateljima, zeleci valjda da im pokazes da si srecan. A onda je dovoljno da te uhvati najobicniji grip da bi te svi provalili.Naravno, svi dolaze (obicno nepozvani), obilaze te, nekada ljudi od kojih to i ne ocekujes, javljaju se...i tada spaze veliku rupu...nesto nedostaje...Tvoje voljeno bice. Pravdas odsustvo voljenog bica obavezama, navodis najglupaviji razlog-"Eto, nisam zeleo da dodje, da ne navuce viruse"...lazes i izmisljas...A onda kao grom iz vedra neba, poraze te istinom u samo jednoj recenici: "Za nekoga kog volis, uvek nadjes opravdanja". Da. Zabolelo je. Jace od samoce. Zabolela je i cinjenica da su se neki ljudi od kojih to nisam ocekivao vise javljali danas i slali poruke od voljenog bica...zabolela je i cinjenica da se drugarica umalo nije potkacila sa deckom jer je htela ceo dan da provede kraj mene kada je cula da se jedva nosim sa temperaturom blizu 40...Kada se prijatelj pojavio na vratima sa serpicom jos tople corbice sa recima: "Pa kada se vec onaj ko je trebao nije pojavio da brine o tebi, evo da ti donesem i budem malo kraj tebe...". Ne...nije toliko bolelo samo neprisustvo koliko osecaj zapostavljenosti koji definitivno jeste gori od samoce.
Pokusavam da se izborim sa vetrom koji mi duva u lice dok se gegam ka apoteci...Ne, nisu to suze...to je samo od te temperature i jebenog vetra...U povratku, auto prolazi kraj mene, pravo kroz baru...nastavlja brzinom formule dok ja ostajem zasljiskan sa kesom lekova...
Dok u posudu sa vocem redjam omorandje, cujem iza sebe glas koleginice koja je svratila: "Hej a gde ti je ljubav da ti kuva supice, sada vise ne moras sve sam...". Opet izgovori, lazna opravdanja...Da bih se na kraju bacio na krevet i zaplakao...
Ne. Necu svom voljenom bicu nikada reci. Necu reci, zato sto previse volim to bice i zelim da misli da mogu to sam...da sam dovoljno jak...Niti ce znati koliko zapostavljenost ume da boli...Kada ozdravim, videcemo se, bice kao pre...a tu bol, prikrivenu osmehom, nosicu duboko u sebi.
Svi smo mi ipak sami...svako na svoj nacin...
Ta osoba koja tebe zapostavlja ocigledno onda ne zna koga ima kraj sebe...kako neko moze zapostaviti nekoga ko pise tako divne clanke.
Jesi li jos uvek bolestan,da dodjem ja da ti kuvam supicu kada vec tvoja ljubav nece... ;)
Samoca-moja si verna pratilja.Hvala ti za sve ove godine odanosti!
..........
Samoca je bolest danasnjeg modernog drustva...
Sami su oni koji žele da su sami...
Svuda oko nas je stotine ljudi koji čekaju naš osmeh, možda žele baš sa nama da popiju kaficu, da nam ispričaju šta im se dogodilo, ili možda samo da se neobavezno druže.
Namršten pogled, ja sam nedodiriva, odbija. Nemaju svi loše namere prema nama...
U pravu si da samoca boli a da ipak najvise boli kada se osecas sam pored nekoga.
Ispod najjaceg srca krije se...Rade...oni koji su najjaci su ujedno i najjusamljeniji u svojoj borbi.
Covece,ja tebe obozavam...
samoca....
Cesto smo svi mi sami kraj nekoga...
Pises divne tekstove,zaista pogadjaju i u srce i u zivac...kako koji i kako koga :)